Prema zakonu predvidljivosti sve je predvidljivo, osim nepredvidljivosti. Da je to tako, Priroda nam tu svoju nepredvidljivost dokazuje iz dana u dan.
Koliko nam se puta dogodilo da upravo u trenutku kada mislimo da znamo sve ili da su naše spoznaje dovoljne da nešto predvidimo, Priroda nam pokaže da nam je znanje oskudno ili, još gore, da nam znanje nije baš nešto. To nam pokaže u pravilu kada dosegnemo točku kada smo najsigurniji u ono što znamo. Zato nam se kao razumnim bićima u mislima neprekidno provlači pitanje: Zašto nas Priroda ne sluša? Ako nas ne sluša, čemu onda sve to ima smisla? Kakav smisao ima život? O tom pitanju razumno biće razmišlja dok ne dođe do nekog određenog stupnja svijesti. A onda shvati da pitanje kojim je bilo zaokupljeno dobrim dijelom svog života, nije ništa drugo nego traženje odgovora na krivo pitanje. Tada netko napokon postavi pravilno pitanje: Tko bi tu koga trebao slušati? Mi Prirodu ili Priroda nas?
Ništa novo. Sve je to poznato tisućama godina. Još u antičkoj Grčkoj bio je jedan filozof koji je, nakon što je posvetio svoj život izučavanju smisla života, shvatio: Sada znam da ništa ne znam. Bez obzira na činjenicu da je od tada prošlo jako puno vremena, stvari se do danas nisu izmijenile. Ista pitanja si postavljamo i dalje, bilo da smo u fazi zašto nas Priroda ne sluša, bilo da smo u fazi tko koga treba slušati. Mi, razumna bića, bismo morali biti sretni što posjedujemo razum. Sve što izlazi iz okvira racionalnog predstavlja avanturu. Dobro znamo da je Priroda nepredvidljiva. Zato nam nitko razuman ne može preporučiti da se upustimo u avanturu. Upuštajući se u avanturu, nitko racionalan ne može predvidjeti i garantirati kako će ta avantura završiti. Ali, ako se usudimo prepustiti avanturi, onoj prirodnoj, vrlo je zanimljivo pitanje gdje će nas ta pustolovina odvesti. A što ako nam Priroda nudi da nas odvede tamo gdje nismo ni mogli sanjati da ćemo stići. Da nije tako, ne bi se nazivala avanturom. Jedini uvjet da bismo u tom rizičnom pothvatu uspjeli je da ne slušamo ni sebe ni druge. A to je vrlo nezgodno. Morat ćemo se na neki način odreći nečega čime se izdvajamo od ostalih živih bića. Morat ćemo se odreći razuma… bar na trenutak.
S jedne strane zvuči nemoguća misao, s druge jako izazovno. Potpuno je razumljivo da svaka avantura kod razumnog bića izaziva strah. To je strah od nepredvidljivosti. Upravo nečega što je karakteristika Prirode. Kako pobijediti taj strah i otisnuti se u istinsku avanturu? Vrlo jednostavno. Trebali bismo poslušati što nam kaže Priroda. No ako ne razumijemo što Ona govori, potpuno je suludo prepustiti se toj avanturi. Ili, možda smo spremni prepustiti se izazovu, ali smo zaboravili kako Priroda komunicira s nama. Ne samo s nama nego i sa svim živim bićima na planeti.
Ova knjiga govori o jeziku Prirode. Jeziku kojim Priroda pokušava komunicirati s nama. Jeziku s kojim smo rođeni, a s vremenom smo ga zaboravili… Jeste li spremni upustiti se u avanturu? Ako da, želim vam dobrodošlicu. Nećete vjerovati koliko nam je Priroda naklonjena. No prije nego nastavite čitati, dužan sam vas upozoriti! Za moguće posljedice koje bi čitanje ove knjige moglo izazvati, budite zamoljeni da me ne smatrate odgovornim. Stoga, tekst koji slijedi, morat ćete nastaviti čitati uz izričitu osobnu odgovornost!