Kod Jezika Prirode 2. Dio

19.90

Ako vam je bar jednom u životu palo na pamet kako bi bilo lijepo da ozbiljne stvari doživite kao
komediju – na pravom ste mjestu.

Kategorija: SKU: 2

Opis

Postoji jedna vrlo nezgodna činjenica koja kaže kako jedino racionalno biće može stvoriti
komediju. Neracionalnim bićima takva sposobnost nije darovana. Ako je to tako, pitanje glasi: –
Može li komedija biti racionalna?
Ako je odgovor da, moram vas upozoriti, ništa od komedije. Zato pogledajmo i sljedeću moguću
varijantu. Kada bi odgovor bio ne, tada ono što nam nudi racio je pitanje: – Kako je uopće
moguće da razumnom biću pođe za rukom stvoriti komediju?
Kȏd jezika Prirode 1. dio nastao je sa svrhom da otkrijemo jezik kojim Priroda komunicira sa
svim živim bićima. Možemo mi misliti da smo iz toga izuzeti. No u tom dijelu može se naslutiti
kako postoji puno dokaza da nas je Priroda opskrbila osjetilom uz pomoć kojeg Ona komunicira
i s nama.

Kako je onda nastalo izražavanje koje razumno biće nazva komedijom?
Poznata je činjenica da napraviti komediju predstavlja umjetnost. Ne postoji znanstveni rad koji
se bavio racionalnošću u umjetnosti, a koji bi dokazao da je umjetnost nešto neracionalno. Isto
tako, nijedna komedija se ne može klasificirati kao znanstveno djelo. Svejedno, ti isti
znanstvenici ili većina njih uživa u umjetnosti.
Sve upućuje na to kako znanstvenici i umjetnici priznaju jedni druge, bez obzira na to koliko im
je polazna točka dijametralno suprotna.
S druge strane, uvriježeno je mišljenje da što više jezika govorimo, više i vrijedimo. I to zvuči
poprilično razumno. No bez obzira na to koliko razumno biće osmislilo jezika kojima komunicira,
ako nam je jezik Prirode nepoznat, s Njom nećemo moći komunicirati, a niti Ona s nama.
Možemo mi naučiti puno jezika, koje je osmislilo razumno biće, no sve upućuje na to kako život
ovisi o tome koliko smo sposobni razumjeti što nam Priroda kaže.
Svrha je drugog dijela prikazati stanje stvari iz perspektive jezika Prirode a koji je, kako se čini, u
suprotnosti s nečim što smo uvjereni da je dar Prirode. Riječ je, ni manje ni više, nego o
razumu. Možda vam to daje naslutiti zašto je Kȏd Jezika Prirode 2. dio podnaslovljen: La
Commedia Razionale – Racionalna komedija.
Svaka se komedija temelji na neracionalnim elementima. U komediji je dopušteno da se
poslužite podacima koji su istiniti, polu-istiniti, a i podacima koji nisu baš točni. Svrha je
komedije poslati poruku kroz osjećaj ugode.
Zato, molim, da ne percipirate tekst u smislu kako se u ovom dijelu sprda s razumom. Tu se
samo željelo komparativno logičnom metodom istražiti odakle nama razumnim bićima razum?
Što je Priroda željela postići kada nam ga je darovala? Ili, još zanimljivije: – Je li moguće nešto
što nam je Priroda darovala – zloupotrijebiti? Ne samo u smislu da zloupotrijebimo kako bismo
se domogli neke osobne koristi na račun druge osobe nego, je li moguće nešto što nam je
Priroda darovala zloupotrijebiti prema sebi samima.
I tu bi se mogao naći netko razuman koji bi mogao osporiti važnost prethodno postavljenih
pitanja.
Zato pogledajmo kako bi zvučalo pitanje: – Možemo li neku komediju prenijeti nekom
nerazumnom biću?
Naravno da to nije moguće. Neracionalna bića ne poznaju niti shvaćaju što je to umjetnost. Pa
tako ni izražaj racionalnog bića koje nazivamo komedijom. Iz toga svega može se naslutiti kako
sve što stvara racionalno biće služi nikom drugome nego samo racionalnom biću.

I sada, sve dok nas neracionalna bića ne razumiju, nikome ništa. Ali što ako nas ni sama
Priroda ne razumije?
Kȏd jezika Prirode 2. dio je nastavak učenja jezika Prirode koji smo zaboravili. Ma ni to ne bi
trebao predstavljati neki problem. No riječ je o činjenici koju smo zaboravili.
Dok smo koristili jezik s kojim smo rođeni, bili smo ispunjeni osjećajem ugode. Sada, kada
imamo na raspolaganju služiti se vještinom razuma, čini se kao da smo prije bili sretniji. I to smo
počeli
primjećivati onoga trenutka kada nam je „darovani” razum ponudio neka druga znanja.
Koja bi trebala biti svrha znanja? Da budemo ispunjeni osjećajima ugode ili osjećajima
neugode?
Sve u redu ako nam znanja temeljena na razumu osiguravaju osjećaj ugode. No kakva korist od
znanja koja nas ispunjavaju osjećajima neugode? Što ako smo sa znanjima, kojima nas je
darovala Priroda, bili ispunjeni osjećajima ugode? Ili, da zaključimo da smo s tim znanjem živjeli
sretnije?
Zar nikome do sada nije palo na pamet kako bi bilo zgodno vratiti se vještinama s kojima smo
rođeni, kada smo bili ispunjeni osjećajima ugode.
E to će, dragi moji, biti teško s razmišljanjem koje nas je dovelo do toga.
No nakon što vidite kako stvari stoje iz perspektive jezika s kojim nas je Priroda poslala na
svijet, nije nemoguće.
A znate li zašto?
Ako nas je savršeni stvaralac svega što nas okružuje, poslao na planet s nekim vještinama,
zašto su te vještine trebale biti zaboravljene?
Koliko god se osjećali zbunjeno zbog toga, moram vas još jednom podsjetiti da je podnaslov
ovog dijela: La Commedia Razionale – Racionalna komedija.
Reći ću vam i zbog čega je tako.
Iz perspektive racionalnoga bića tekst koji slijedi mogao bi svakom racionalnom biću zvučati vrlo
ozbiljno. No iz perspektive Prirode, sve izneseno predstavlja jednu običnu komediju.
Drugim riječima, u ovom djelu imat ćete prilike podsjetiti se kako iz perspektive jezika, kojim
Priroda nastoji komunicirati s nama, izgledaju stvari koje iz prizme razuma izgledaju ozbiljne.
A one iz kuta neracionalnog izgledaju jako komično.
Nije to neka fora novoga datuma. Podsjetite se onog grčkoga filozofa spomenutog u uvodu
Kȏda jezika Prirode 1. dijela, koji je nakon što je posvetio cijeli život tragajući za istinom rekao:
– Sada znam da ništa ne znam. (Sokrat)
Zato ako ovu bi-logičnu komediju doživite ozbiljno, kao učenje nečega što ste znali, ali ste
zaboravili, i po svemu sudeći postojat će prepreka da se prisjetite nečega što ste jako dobro
znali. Znanja koje vas je vodilo da budete ispunjeni osjećajem ugode.
U ovom ćete dijelu možda spoznati što nam stoji kao prepreka da dođemo do tih znanja. Dok
god vam te činjenice nisu poznate, uvijek će vas netko razuman s razlogom optužiti da se
opirete napretku. Ma ne samo napretku ljudskog roda, nego napretku bilo čega što mu padne
na pamet.

Zato sam dužan na samome početku upozoriti vas na sljedeće:
Za moguće posljedice, koje bi čitanje ovoga teksta moglo izazvati, molim vas, ne
smatrajte me odgovornim. Tekst koji slijedi morat ćete nastaviti čitati samo uz osobnu
odgovornost!
Budite sigurni da vas te rečenice upozorenja čekaju i u uvodu trećega dijela.
Moram vam reći i zašto!
Postoji jedna zanimljiva karakteristika koju ne posjeduje ni jedno živo biće na planetu osim bića
kojemu je „darovan” razum. A to je – svako je razumno biće spremno okriviti nekog drugog, ili
nešto drugo, za ono zbog čega je trenutno ili u prošlosti bilo ispunjeno osjećajima neugode.
Nećete vjerovati do kojih neshvatljivih razmjera može ići optuživanje drugih za osobno
proživljavanje osjećaja neugode u tom svijetu razuma, da ako mu kojim slučajem ne pođe za
rukom
pronaći neko živo biće, u stanju je okriviti čak i najsavršenijeg stvaraoca svega što postoji –
Prirodu! Svatko racionalan prodat će vam foru kako su zakoni Prirode važni, ali su u principu –
nerazumni, a time i nerazumljivi (razumnom biću).
U prvom dijelu ostavilo se na volju čitatelju hoće li se prepustiti avanturi ili ne, u drugom dijelu
možda spoznamo zašto nas Priroda gura u nešto što samo racionalnom biću izgleda avantura.
To stanje, koje smo tako nazvali, za Prirodu je život. Ako ste spremni na nastavak nečega što
racionalno biće naziva avanturom, gdje stečena iskustva ne znače ništa, to bi vas možda moglo
dovesti da dosegnete ciljeve do kojih vas ni vaši snovi ne mogu odvesti.
Za sve one kojima razum ne dopušta da u to (po)vjeruju, želim sve najbolje. I na vas sam mislio.
Dao sam sve od sebe da knjiga izgleda lijepo. Postavite je na policu uz onaj prvi dio i uživajte.
Ni slučajno vam ne bih preporučio da otvarate knjige. Sjetit ćete ih se onoga trenutka kada
shvatite da vas vaš razum počinje povlačiti za nos.
Ostalima, želim dobrodošlicu. Predlažem da krenemo od jednog banalnog pitanja koje je u
principu paradoksalno jer ono može pasti na pamet samo, znate li kome? Oh da, razumnom
biću. Ni jedno neracionalno biće, od jednostaničnog organizma pa do višestaničnog složenoga
neracionalnog organizma nema šanse da mu takvo što padne na pamet. A ono glasi: Može li se
uopće (pre)živjeti bez osjećaja?